preskoči na sadržaj

Osnovna škola Mihovil Pavlek Miškina Đelekovec

Login
Tražilica
Kalendar
« Lipanj 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

Školstvo u HR
Lista linkova je prazna
Korisni linkovi
Brojač posjeta
Ispis statistike od 20. 1. 2016.

Ukupno: 44970
Danas: 2
 

 

 

 

 

Arhiva dokumenata
 

 

Dragi roditelji,

na ovoj stranici možete pronaći korisne članke vezane uz odgoj svojeg djeteta. 

 

Djeca su za sve ljude njihov život. (Euripid)

Tri su nam stvari ostale od raja: zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječje oči. (Dante Alighieri)

Ne brinite ako vas djeca ne slušaju. Brinite zato što vas uvijek gledaju. (Robert Fulghum)


Ako želite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena i duplo manje novca. (Abigail Van Buren)

Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo prvo vidjeti nije li to nešto što bi možda bolje trebalo promijeniti u nama samima. (Carl G. Jung)

Dijete je ljubav u vidljivom obliku. (Francis Bacon)

Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što mi radimo s našim. Zato, ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sama posegnem za njima. (Joyce Maynard)

Djeca nisu bojanke. Ne možeš ih ispuniti svojim omiljenim bojama. (Khaled Hosseini)


Najvažnije su stvari u dječjim životima sigurnost, ljubav, prihvaćanje i ohrabrivanje. (B. Miller)


Vaše će dijete postati onakvo kakvi ste vi sami; zato budite onakvi kakvi želite da vaša djeca budu. (David Bly)

Naša nas djeca promatraju i ono što jesmo govori glasnije od bilo čega što bismo mi sami mogli reći. (Wilfred A. Peterson)

 

Samopouzdanje djeteta

Samopouzdanje je korisno kako bi dijete izgradilo sliku o sebi, kako bi moglo učiti te svladavati zadaće koje su pred njega postavljene. Važno ga je razvijati jer će uz pomoć njega dijete uspješno prevladati sve prepreke, postići uspjeh, raditi na jakim stranama te imati pozitivnu sliku o sebi. Samopouzdan čovjek vjeruje kako je sposoban razmišljati, učiti, donositi odluke, rješavati probleme koji se pojave na njegovom putu, ali i kako zaslužuje postignuće, uspjeh, prijateljstvo i ljubav. (Miljković, Rijavec 2001) „Samopouzdanje je čarobna formula koja pomaže da djeca budu jaka i samosvjesna.“ (Stamer-Brandt 2007: 3)

Unutarnje i vanjsko samopouzdanje očituju se u tome da je čovjek zadovoljan samim sobom, voli se i dobro poznaje sam sebe, ima jasne ciljeve i optimističan je. Vanjsko samopouzdanje odnosi se na naše sposobnosti, na ono što nam ide dobro i u čemu smo vješti. Važno je naglasiti da se samopouzdanje razvija vrlo rano u životu djeteta. Manjoj su djeci odrasli, a pogotovo roditelji, glavni izvor informacija o tome koliko su voljeni ili sposobni. Ako dijete ne dobiva takve informacije odmalena, imat će nisko samopouzdanje što uvelike utječe na školski uspjeh. Djeca koja vjeruju u sebe, uspješnija su, postižu dobar školski uspjeh, što opet povećava njihovo samopouzdanje. Ono  utječe i na kreativnost te na odnose među djecom.  Ukoliko je prisutan nedostatak samopouzdanja, dijete nema hrabrosti upustiti se u nešto novo, bilo to novo prijateljstvo ili pjevanje na školskoj priredbi.  Dječje samopouzdanje gradi se slušanjem. Time se šalje poruka da nas zanima ono što ono govori i da nam je stalo. Odlično je razvijati dobre vještine djeteta. Treba mu na njih ukazati, pohvaliti i poticati ga da ih češće koristi.

Važno je i što se djetetu govori i kako mu se govori. Opisivanjem ponašanja bez procjene, prenošenjem našeg doživljaja tog ponašanja i uvažavanjem djeteta kao osobe, njegovih emocija, napora i iskustava,  na dobrom smo putu za dobivanje dječjeg povjerenja i uvažavanja. Pohvalama možemo uvelike utjecati na razvoj dječjeg samopouzdanja, no važno je da u njima budemo konkretni. To se postiže preciziranjem onog što pohvaljujemo. Važno je pohvaliti i trud, zalaganje i upornost kako bismo ga motivirali za rezultat i dovršavanje započetog. Ne smijemo pretjerivati s pohvalama, neka one budu realne i s razlogom. Naravno da je u postupku učenja i odgoja ponekad djetetu potrebno uputiti i kritiku. Kako ne bi narušila njihovo samopouzdanje, kritika mora biti konstruktivna.  Potrebno je uvažiti njihove osjećaje, objasniti i opisati čime nismo zadovoljni, zašto to trebaju promijeniti te pohvaliti ono što je dobro. Konstruktivna kritika uvijek mora biti usmjerena na djetetovo ponašanje, a nikada na njegovu osobnost. („Umjesto Neuredna si. reći ćemo Nisi pospremila sve igračke na njihovo mjesto.“) (Miljković, Rijavec 2004: 56)

Poticati samopouzdanje možemo i  učenjem djece optimizmu. Optimisti prave planove za akciju, postavljaju ciljeve koje žele ostvariti i usmjeravaju se na ono što trenutno rade.  Bolje se suočavaju s neuspjehom i uspješniji su u životu. Ako pokažemo djetetu da može kontrolirati svoju okolinu, usmjeravamo ga na pozitivno, objašnjavamo ono što se dogodilo, pomognemo u uočavanju pozitivne strane lošeg događaja, pokažemo optimizam svojim primjerom, doprinijet ćemo njegovu optimizmu, a samim time i samopouzdanju.  Osim optimizma, potrebno ih je učiti i na razne situacije i neuspjehe.  Njihov osjećaj samopouzdanja bit će najveći kada će sami pokušati učiniti nešto što je zahtjevno, a što će ih, zahvaljujući  trudu, dovesti do rezultata. U takvim se situacijama razvija samopouzdanje jer dijete shvaća da će trudom i upornošću doći do uspjeha.  Vrlo je važno u tom procesu dopustiti djetetu da griješi kako bi učilo na vlastitim pogreškama i kako bi se naučilo s njima suočavati. Na taj će se način naučiti nositi s neuspjehom te će i samopouzdanje biti bolje. (Miljković, Rijavec 2004)

Već je spomenuto da informacije koje djeci daju njima važne osobe, u početku roditelji, članovi obitelji, a kasnije učitelji i prijatelji, ujedno i najviše utječu na njihovo samopouzdanje.  Djeci je važno dati do znanja kada su nešto učinila dobro, a kada nisu, poželjno je učiti ih da se greške mogu ispravljati. Odrasli moraju postati svjesni činjenice da djeca moraju testirati pravila kako bi učvrstila svoje samopouzdanje. Na taj način uče vještinu razgovora, pregovaranja, odlučnosti i emocionalne kontrole. (Lindenfield 2002)

Visoko samopouzdanje imaju djeca čiji roditelji:

  • odgajaju djecu s ljubavlju i poštovanjem
  • prihvaćaju ih
  • postavljaju razumna pravila iočekivanja
  • pokazuju dosljednost u svojim postupcima
  • ne ismijavaju i ne ponižavaju
  • pokazuju kako vjeruju u djetetovu dobrotu i sposobnosti.

(Miljković, Rijavec 2001)

U razvijanju samopouzdanja veliku ulogu ima i igra s drugom djecom. Ona potiče navikavanje na suradnju, kontrolu ponašanja, bolju sposobnost planiranja, usklađivanje želja s drugima, razvija i potiče maštu, obogaćuje govor jasnim iskazivanjem svojih zamisli. (Hitrec 1991) Dijete bez samopouzdanja boji se novih situacija, agresivno je, stidljivo, teško podnosi neuspjeh, lako odustaje, osjetljivo je na kritiku, pretjerano vezano za roditelje, sklono perfekcionizmu, teško donosi odluke, ne prihvaća pohvale, ljubomorno je na drugu djecu. (Miljković, Rijavec 2004)  S druge pak strane, djeca visokog samopouzdanja boljeg su fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornija na stres, zadovoljnija su školom i osobnim životom, uvjerenija su da će njihovi napori dovesti do uspjeha, češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi, lakše donose odluke. Kompetentnija su u školi i u različitim socijalnim situacijama. Bolje su raspoložena, vode računa o dobrobiti drugih, razumiju njihove potrebe, spremna su pomoći, spremnija su suprotstaviti se drugima. Prihvaćaju i lako podnose kritiku te su manje sklona podleći pritisku većine i spremnija su izraziti svoje mišljenje. (Miljković, Rijavec 2001) Njihovo samopouzdanje utječe na to da se spremnije nose sa životnim izazovima,  koncentriraniji su, žele učiti, vole izazove, radoznali su te priznaju svoje snage i slabosti.

Roditelji, učitelji i vršnjaci uvelike mogu pomoći u izgradnji i podizanju samopouzdanja. Važna je strpljivost, aktivno slušanje, razgovor, prilagođavanje pravila, usredotočenje na njihove pozitive osobine, osvješćivanje njihovih vještina i vrijednosti. Dobro je tražiti ih da oni savjetuju, nauče nečemu odraslu osobu. Poticanjem na prijateljstva, uzornim ponašanjem i iskrenošću možemo učiniti mnogo za dječje samopouzdanje. Kada postavljamo zahtjeve, važno je da budu postavljeni na pozitivan način. Navođenjem primjera zašto im se divimo, poticanjem na odmor i opuštanje, podsjećanjem na postignuća koja su ostvarili svojim marljivim radom, podići ćemo samopouzdanje naše djece. Ono što ih smeta, a često doživljavaju, uspoređivanje je s drugima i „dobno“ kritiziranje (Tvoja generacija, Ti i tvoji prijatelji) što svakako treba izbjegavati. (Humphreys 2003)

Zajedno možemo potaknuti našu učenike djecu da se trude prilikom obavljanja postavljenih zadataka, da postižu uspjeh u skladu sa svojim sposobnostima te da osvijeste da zaslužuju našu ljubav, prijateljstvo i pomoć što će uvelike utjecati na razvoj njihovog samopouzdanja.

 

Literatura:

  1. Hitrec, G. 1991. Kako pripremiti dijete za školu. Školska knjiga. Zagreb
  2. Humphreys, T. 2003. Samopouzdanje, ključ djetetova uspjeha u školi. Mozaik knjiga. Zagreb.
  3. Lindenfield, G. 2002. Samopouzdanje tinejdžera: kako odgojiti pozitivnog, samouvjerenog i zadovoljnog tinejdžera. Veble commerce. Zagreb.
  4. Miljković, D., Rijavec, M. 2004. Bolje biti vjetar nego list. IEP. Zagreb.
  5. Rijavec, M., Miljković, D. 2001. Razgovori sa zrcalom. IEP. Zagreb.
  6. Stamer-Brandt, P. 2007. 55 savjeta... kad vašem djetetu treba samopouzdanja: praktična pomoć - brzo i stručno. Andromeda. Rijeka.

 

 

Pripremila: Ena Sulimanec, mag.

pedagoginja

 

Pisanje domaćih zadaća

Naši se učenici i njihovi roditelji gotovo svakodnevno susreću s domaćim zadaćama. Iako nije previše obožavana, ona je itekako korisna. Domaća zadaća važna je jer omogućava djetetu ponavljanje i uvježbavanje onoga što se učilo u školi, pripremu za sljedeći radni dan, vježbanje samostalnosti u radu, razvijanje samodiscipline i osjećaja odgovornosti za vlastito učenje, razvijanje vještine vremenskog planiranja. Vrsta domaće zadaće ovisi o onome što se njome želi postići. Najčešće su zadaće one u kojima se uvježbavaju vještine i znanja koje su već stečene u razredu. Ponekad se u domaćoj zadaći dijete prvi put susreće s određenim tekstom, materijalom ili problemom. Takve domaće zadaće pripremaju za aktivnosti koje će uslijediti u razredu. Njihova je dobra strana poticanje samostalnosti i kreativnosti. Ponekad se od djece zahtijeva da usvojena znanja i vještine, u okviru domaće zadaće, primijene u novim situacijama, što olakšava razumijevanje smisla učenja i uviđanje njegovog značenja. U zadaćama se, kao što su npr. projekti ili istraživanja, od učenika zahtijeva objedinjavanje različitih znanja i vještina. Na taj način djeca uviđaju da su znanja stečena u školi primjenjiva i u svakodnevnom životu.

Roditelji kod kuće postaju učitelji koji pomažu djetetu rješavati zadaću, učiti i čitati. Nije nužno, a ni dobro, neprekidno sjediti uz dijete dok uči ili piše zadaću, ali isto tako nije dobro ukoliko roditelj uopće ne vodi računa o djetetovoj zadaći. Važno je da ono zna kako su mu roditelji na raspolaganju ukoliko mu zatreba pomoć. Djetetu je ponekad potrebno samo pregledati zadaću kako bi mu se pružio osjećaj sigurnosti da je to dobro napravilo. Ne smijemo zaboraviti da kod djece moramo razvijati stav da je ono odgovorno za izvršavanje svojih obveza. Roditelji su odgovorni da mu po potrebi u tome i pomognu, ali ne da to čine umjesto njega.

Kako biste izbjegli nesporazume s djetetom, dobro je dogovoriti kada će se pisati domaća zadaća (po dolasku iz škole, nakon ručka, nakon odmora, nakon slobodnih aktivnosti i sl.). Budite uporni u provođenju svoga dogovora. Dobro je da dijete piše domaću zadaću i uči prije vremena za igru i opuštanje, u približno isto vrijeme u danu. Tako neće biti preumorno, a i lakše će se potruditi da sve dovrši na vrijeme kako bi se još moglo igrati. Savjetujte svojem djetetu da prvo rješava zadaću koja je najteža i koje ima najviše. Nabavite mu bilježnicu u koju će pisati svoje obveze za sljedeći dan kako ne bi zaboravljalo svoje zadatke.

Da bi dijete uspješno učilo, mora se dobro osjećati. Gladno, umorno, žalosno i ljutito dijete ne može se usmjeriti na učenje. Ako je žalosno ili ljuto,  popričajte s njim o onome što ga muči, dopustite mu da “izbaci” negativne emocije, a onda inzistirajte da se prihvati posla. Vrijeme maksimalnog rada ovisi o uzrastu i osobinama djeteta. Promatrajte ponašanje djeteta dok piše domaću zadaću ili uči. Kad se počne ljutiti, zijevati, vrpoljiti na stolcu, okretati se na sve strane i griješiti,  vrijeme je za odmor. U slučaju psihičkog naprezanja, najbolji je odmor onaj uz laganu fizičku aktivnost.

Vrlo je važan i prostor za učenje. Preporuča se da djeca uvijek uče i pišu zadaće na istom mjestu. Već samo sjedanje na mjesto na kojem je dijete naviklo učiti pridonosi stvaranju psihološke spremnosti za rad. Mjesto za učenje i pisanje domaćih zadaća mora biti dobro osvijetljeno. Dobro je staviti policu na kojoj će dijete držati svoje knjige, bilježnice i druge školske potrepštine. Ako stambene prilike ne dopuštaju posebno mjesto za učenje, djetetu je potrebno osigurati da barem u miru i neometano napiše zadaću i uči. U tom slučaju svoje knjige i druge potrepštine može držati u posebnoj kutiji. Bitno je da dijete uvijek zna gdje mu se što nalazi i da brine o svojim stvarima. Idealno je ako se radni stol za nešto starije školsko dijete nalazi u njegovoj sobi jer se pisanjem zadaća i učenjem na odvojenom mjestu ono počinje osamostaljivati. Dobro je da se na stolu nalaze sat i kalendar kako bi dijete lakše moglo organizirati vrijeme koje mu stoji na raspolaganju za učenje pojedinih predmeta. Na zid možete staviti pano na koji će dijete stavljati razne potsjetnike i bilješke.

Za dobro i uspješno učenje važne su i njegove tehnike. Nekoliko tehnika koje pomažu u učenju su podcrtavanje bitnih činjenica, ideja ili detalja (pomozite djetetu da uči razlikovati bitne od nebitnih činjenica, da one bitne posebno označava kako bi ih lakše pamtilo), sastavljanje pitanja (kada dijete nauči postavljati pitanja iz sadržaja koji uči i odgovarati na njih, učenje će postati zabavnije, aktivnije, a dijete će razlikovati bitno od nebitnog), sažimanje (dijete prepisuje samo bitne dijelove iz teksta), prepričavanje (dijete svojim riječima prepričava sadržaj koji uči i na taj način poboljšava njegovo razumijevanje).

Ne zaboravite suradnju s učiteljem/učiteljicom. Suradnja škole i obitelji od neprocjenjive je vrijednosti za napredak svakog djeteta. U razgovoru s učiteljem/učiteljicom nastojte doznati što očekuje od vašeg djeteta, kakve pomake primjećuje u djetetovom znanju, vještinama ili njegovu ponašanju, kakvu pomoć dijete očekuje od vas. Pisanje domaćih zadaća ponekad je uzrok neslaganju između djece i roditelja. Djeca tu aktivnost često ne vole i izbjegavaju je. Jako je važno od početka školovanja navikavati ih da je to njihova obveza. Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća, ali na način da mu se objasni ono što mu nije jasno, pomogne da uoči greške i samo ih ispravi. Nikako nemojte umjesto njega rješavati zadatke jer mu time šaljete poruku da ne vjerujete u njegove sposobnosti i navikavate ga da netko drugi radi umjesto njega.

Nemojte zaboraviti provjeriti bilježnice kako bi dobili uvid što se radilo u školi. Pomozite svojem učeniku napraviti plan rješavanja domaće zadaće i učenja. Na taj se način može bolje organizirati vrijeme i za odmor, igru i slobodne aktivnosti. Omogućite djetetu da uči i izvan kuće i škole. Uputite ga u knjižnicu, na slobodne aktivnosti, likovne radionice i dr. Pohvalite djetetov trud i napredak. Važnije je da je dijete spremno uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovalo, nego kakvu je ocjenu dobilo. Hoće li dijete izvršavati zadatke ili ne i kako će to činiti, ovisi o njemu, a mi smo tu da ga potaknemo na to i pomognemo da nauči kako to treba činiti. Ne zaboravite da djeca uče oponašanjem sebi bliskih i važnih ljudi, najčešće roditelja. Promatrajući roditelje, učitelje, ali i druge, dijete uči što cijeniti, kako se ponašati i što raditi. Zato, ako roditelji čitaju, pristojno komuniciraju s drugima, tolerantno raspravljaju o raznim idejama, dogovaraju se i pokazuju da cijene školu i učenje, i djeca će usvojiti takvo ponašanje.

Literatura:

  • Wood, D. 1995. Kako djeca misle i uče. Educa. Zagreb
  • Delač, Hrupelj, Miljković i sur. 2000. Lijepo je biti roditelj. Creativa. Zagreb
  • Brdar, Rijavac 1998. Što učiniti kada dijete dobije lošu ocjenu?. IEP. Zagreb
  • Faber, A., Mazlish, E. 2000. Kako razgovarati s djecom...da bi bolje učila. Mozaik knjiga. Zagreb
  • Čudina-Obradović, M. 1997. Igrom do čitanja. FotoMarketing. Zagreb

Ena Sulimanec, mag.

pedagoginja

 

Dosljednost u odgajanju

Svako zanimanje zahtjeva određenu vrstu i razinu školovanja te kompetencije na koje su nas tijekom njega usmjeravali, no, u najvažnijem zanimanju u životu svakog čovjeka, onom roditeljskom, toga nema. Savjeti starijih i iskusnijih roditelja, stručnjaka i vlastiti nazori neki su od pomoćnih sredstava u odgoju. Odgojem se smatra proces izgrađivanja ljudskog bića sa svim njegovim osobinama, a veliku ulogu u njemu imaju upravo odgojna načela od kojih je načelo dosljednosti jedno od najvažnijih.

            Načelo dosljednosti zahtjeva sustavno i skladno djelovanje svih čimbenika koji utječu na odgajanika. Najveći utjecaj na djecu i njihov odgoj imaju roditelji koji primjenom načela dosljednosti osiguravaju njegovu uspješnost. Vrlo je važno postaviti jasne granice ponašanja te djetetu dati do znanja što od njega tražimo, koje opcije mu dajemo i koji je pozitivan ishod međusobne suradnje. Svaki zahtjev koji se postavlja mora biti opravdan, razumljiv te jasno objašnjen kako bi ga dijete moglo prihvatiti i shvatiti. Iz tog je razloga dobro razmisliti o zabranama i zahtjevima, što se njima želi postići i koje bi posljedice mogli imati. Kada se jednom odlučimo za njih, moramo ih se držati i ne mijenjati svoju odluku. Vrlo je važno biti dosljedan i ne popuštati djetetovim pritiscima. Ukoliko im se ponekad nešto dopusti, a ponekad zabrani, ona će se zbuniti i neće znati do koje granice smiju ići. Djeca moraju biti djeca, učiti na svojim iskustvima i pogreškama, a roditelji su tu da ih u tome usmjeravaju. Iz svake neuspjele situacije može se naučiti nešto novo te se razvija odgovornost prihvaćanja posljedica svojeg ponašanja. Na taj će se način naučiti i koja su ponašanja prihvatljiva, a koja nisu te kako se prikladno ponaša u određenim situacijama. Ako odustajemo od postavljenih zahtjeva i pravila ponašanja kada ih ne možemo lako provesti, dijete može shvatiti kako upornošću može izbjeći obveze i dužnosti. Kada se prekrši pravilo, obvezno mora slijediti i sankcija koja je unaprijed dogovorena. Djetetu je važno objasniti što je učinilo krivo i kako je trebalo postupiti. Udovoljavanje u svemu, manjak vodstva, nadoknađivanje propuštenog vremena materijalnim stvarima uz misao da je to za dobrobit djece, loše je i za roditelja i za dijete. Umjesto toga, treba biti dobar uzor, dati  im ono što im je potrebno, čak i ako to znači odbiti njihove zahtjeve i pitanja, svojim postupcima pokazati pravilno ponašanje, shvatiti da je disciplina dio roditeljske ljubavi te da djecu svakodnevno treba podsjećati kako se moraju ponašati. Ona moraju shvatiti kako se određena pravila ponašanja, red i disciplina moraju poštivati. Važno je znati da disciplina nije isto što i kažnjavanje. Ona uči djecu onome što je dobro i ispravno te kako uvažavati druge. Uvijek je poželjno pohvaliti djecu za dobro ponašanje. Zagrljaj ili osmijeh dovoljna su nagrada. Roditelji koji se vode načelom dosljednosti pomažu razvoju ličnosti svojeg djeteta.  Ono podrazumijeva ozbiljnost i povjerenje, ali i usmjeravanje na aktivnosti za koje djeca imaju sposobnosti uz poštovanje i interes za njihov odabir. Djeca koja osjete podršku, prihvaćanje i poticanje svojih roditelja, izgrađuju pozitivan odnos s njima te razvijaju pozitivnu sliku o sebi.

Ponekad dosljednost može biti vrlo zahtjevna za roditelja, ali ne smije se zaboraviti izuzetna korist za dijete. Ukoliko su roditelji dosljedni, šalju poruku da misle ozbiljno te da im je dobrobit djeteta na prvome mjestu.

 

Ena Sulimanec, pedagoginja

Literatura:

Buljan, Flander, G.; Karlović, A. 2004. Odgajam li dobro svoje dijete?. Marko M. usluge d.o.o. Zagreb.

Kralj, D. Zašto je važna dosljednost u odgoju. Zagreb  http://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/teme/zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/ (pristupljeno 15. siječnja 2014.)

Vukasović, A. 1994. Pedagogija. Alfa d.d. Zagreb

 

Nasilje među djecom u školi

Nasilje je problem prisutan diljem svijeta. Potrebno je raditi na njegovom otkrivanju, ali i preveniranju.  Nasilje u školi nasilje je u kojem je učenik trajno i učestalo izložen negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika koji ga namjerno žele povrijediti, poniziti ili izložiti neugodnostima. Nasiljem ne možemo nazvati jednokratni incident koji se neće ponoviti, prijateljsku razmiricu, svađu ili nesporazum, nenamjerno nanošenje boli, prijateljsko zadirkivanje. Sukobi među djecom gotovo su svakodnevna pojava te se ponekad rješavaju i bez uplitanja odraslih osoba. Razlozi sukoba mogu biti razni, ali nema ustrajanja i slobodno se pregovara oko pomirdbe interesa. Karakterizira ga spremnost osoba da nađu zajedničko rješenje i završe sukob mirenjem. Nasilje pak s druge strane, karakterizira namjera da se nanese ozljeda ili šteta, dugotrajno je, iskazuje se nadmoć, iskorištava se ranjivost žrtve koju se najčešće izolira. 

Nasilje može biti  FIZIČKO (naguravanja, udaranje, grebanje), VERBALNO (nazivanje pogrdnim imenima, prijetnje), SOCIJALNO (ogovaranje, ignoriranje, pokušaji da se drugu osobu izbaci iz skupine), PSIHOLOŠKO (prijeteći pogledi). Neka obilježja žrtve nasilja u školi su nesigurnost, opreznost, mirnoća, povučenost, usamljenost, utučenost, poderana odjeća, potrgane knjige, ogrebotine koje se ne mogu objasniti, učestale glavobolje, bolovi u trbuhu koji se ne mogu objasniti, sve lošiji uspjeh u školi. Nasilnu djecu možemo prepoznati po tome što imaju snažnu potrebu za moći i kontrolom, nemaju empatije za bol svoje žrtve, uživaju u tuđoj boli i patnji, smatraju da ih je žrtva izazvala svojim ponašanjem, razdražljiva su, impulzivna, teško podnose neuspjeh, a u njihovoj su obitelji česte fizičke kazne. Takva djeca agresivna su i prema odraslima te se ne pridržavaju školskih pravila. S njima je važno raditi na kontroli negativnih emocija, upućivati ih i pokazivati im primjere nenasilnog rješavanja sukoba, razgovarati o tome što su time postigli, što je u njihovom ponašanju loše, objasniti im i uputiti ih kako nenasilno riješiti sukob koji je nastao. Posebice veliku ulogu u nasilnom ponašanju imaju mediji gdje djeca često mogu vidjeti nasilne i agresivne scene koje potom oponašaju. Potrebno je s djecom razgovarati o viđenom i ukazati na neprihvatljivost takvog ponašanja. Vrlo ih je važno naučiti da na nasilje ne smiju šutjeti, već ga prijaviti odrasloj osobi. Ukoliko se dijete povjeri roditelju dobro ga je smireno poslušati i ne reagirati preburno. Važno je ispitati sve pojedinosti događaja. Nije dobro djecu upućivati na fizičko osvećivanje. Saznanje o nasilju svakako je važno prenijeti i učitelju, razredniku ili stručnoj službi škole kako bi se poduzeli svi potrebni koraci i kako bi ono prestalo. Nasilnoj djeci također je potrebna pomoć odrasle osobe. Bitno je s djetetom razgovarati o tome što je htjelo postići takvim ponašanjem, što je loše u tome što je napravilo te kako bi se ta situacija mogla riješiti na drugačiji način.

U školi postoje razni programi, projekti i aktivnosti koji su usmjereni na prevenciju nasilja.  Oni su dio Programa za suzbijanje nasilja i Školskog preventivnog programa. U slučaju pojave nasilja važni su Protokoli o postupanju u slučaju nasilja, Pravilnik o postupanju odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima i dr. Kako bi oni imali učinka, važna je suradnja roditelja sa školom. Zajedničkim djelovanjem može se utjecati na otkrivanje i zaustavljanje nasilja.

Ne smijemo zaboraviti da su sva ponašanja, koja želimo da naša djeca usvoje, ponašanja koja sami moramo pokazati, stoga će način na koji mi reagiramo u sukobu, usvojiti i naša djeca.

 

                                                 Ena Sulimanec, pedagoginja

 

Literatura:

1.Miliša, Z.. 2005. Nasilje među mladima ili nad mladima! u : Život i škola, br. 13. ( pregledni članak )
2.Miliša, Z.. 2006. Manipuliranje potrebama mladih. MarkoM usluge d.o.o.,Zagreb
3.Miliša, Z., Zloković, J. 2008. Odgoj i manipulacija djecom u obitelji i medijima, prepoznavanje i prevencija. MarkoM usluge d.o.o. Zadar- Rijeka
4.Miliša, Z.. Tolić, M., Vertovšek, N. 2009. Mediji i mladi, prevencija ovisnosti o medijskoj manipulaciji. Sveučilišna knjižara. Zagreb

 

 

Cvetković-Lay, Sekulić-Majurec

Darovito je, što ću s njim?

 

Darovita djeca mnoge stvari rade brže, prije, uspješnije i drukčije od svojih vršnjaka i  u tome imaju bolja  postignuća. Ona brzo  mentalno  sazrijevaju i imaju  snažnu  unutarnju  motivaciju. Često  čitaju  tekstove  koji  su  iznad  razine  razumijevanja  njihove  kronološke  dobi. Znaju  biti  vrlo  zainteresirani  za  određene  teme, ali  ne  moraju  nužno  biti  odlični  učenici. Razlog  je  tomu  što  im  je  postojeći  prosječni  školski  program  nezanimljiv. Mogu  čak  pokazivati  i  znakove  poremećaja  u  ponašanju te  otežane  socijalizacije. Pomalo  je  iznenađujuća  spoznaja  da  je  upravo  kod  njih  slika  o  sebi  naročito  podložna  negativnim  procjenama. Na  reakcije  okoline  ona  su  vrlo osjetljiva, očekuju  od  sebe  samo  najkvalitetnije  rezultate, a  to  je  razlog  da  vrlo  često  teško  zadovoljavaju  svoja  očekivanja, kao  i  očekivanja  svoje  okoline. Bitna  značajka  im  je  da  nikako  ne  toleriraju  autoritet, bilo  kakav  i  bilo  čiji. Njima  je  potreban  prostor  za  razvijanje  svojih  izuzetnih  sposobnosti, nikako  strogi  okviri  svojih  nadređenih. Najbolje  će  reagirati  kada  im  se  odrasli  obraćaju  kao  sebi  ravnopravnima. Često se talent i darovitost izjednačavaju što nije ispravno. Darovitima možemo smatrati pojedince koji imaju potencijale u jednom ili više područja:

  1. opće intelektualne sposobnosti (postizanje zadivljujućih rezultata na testovima intelektualnih sposobnosti)
  2. specifične školske sposobnosti (iznimno dobar školski uspjeh)
  3. kreativne ili produktivne sposobnosti (kvaliteta ideja, originalna rješenja problema)
  4. sposobnost vođenja i rukovođenja (uočavanje i prosuđivanje složenih socijalnih  situacija, omiljenost i popularnost)
  5. umjetničke sposobnosti i vještine (budući umjetnici)
  6. psihomotorne sposobnosti (tjelesne sposobnosti, budući športaši)

Talenti su djeca koja postižu visoka postignuća u nekim aktivnostima (specifičnim područjima – npr. „glazbeni talent“). Darovitom djetetu je ono  što  otkriva  učeći  zanimljivo  i  poticajno, tjera  ga  da  nastavi  svoje  istraživanje  o  danom  predmetu, samo  pronalazi  pravila  i  načine  rješavanja  problema  unutar  tog  područja. Razlikujemo  nekoliko  stupnjeva  angažiranosti  okoline  s  obzirom  na  razvoj  darovitosti. Opažanje  znakova  darovitosti  započinju  roditelji  već  u prvoj  godini  života. Njihovo  će  dijete  živahno  reagirati  na  određene  podražaje  iz  okoline  kao  što  su: zvuk, boja, socijalne  situacije. Prepoznavanje  znakova  darovitosti  podrazumijeva  roditeljski odabir  situacija  koje  će  najpovoljnije  utjecati  na  razvoj  primjećene  sposobnosti. Identifikacija  je  stručno  utvrđivanje  jesu  li  zapaženi  signali  zaista  znakovi  razvijenije  sposobnosti  ili  bi  sustavan  program  razvoja  mogao  biti  štetan, neusklađen  sa  stvarnim  stanjem  motivacije. Označavanje  slijedi  nakon  identifikacijskog  utvrđivanja  određenih  karakteristika  i  svrstava  pojedinca  u  neku  od  stereotipnih  kategorija, što  će  uvjetovati  stav  okoline  prema  njemu.

Darovitu  je  djecu  najlakše  uočiti  upravo  kroz  usporedbu  s  vršnjacima. Zbog  toga  su  odgajatelji  u  njihovu  ranom  otkrivanju  uvijek  u  prednosti  pred  roditeljima, jer  djecu  mogu  promatrati  u  skupini  i  uspoređivati  ih, pri  čemu  im pomaže i bogatije iskustvo.

Dobro je razvijati svijest o tome da su darovita djeca svuda oko  nas  i  da  u  sebi  kriju  nevjerojatne  potencijale koje im možemo pomoći otkriti i razviti. Ono što je važno jest da darovitu djecu treba shvatiti i prihvatiti njihove ambicije, stavove i interese kako bi se razvijala u skladu sa svojim iznimnim sposobnostima.

 

 

preskoči na navigaciju