« Travanj 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
Dobro došli u knjižnicu.
Pratite događanja.
Pretražite katalog i pronađite knjigu koja vam je potrebna.
Dragi roditelji,
na ovoj stranici možete pronaći korisne članke vezane uz odgoj svojeg djeteta.
U dnu stranice možete pronaći Word dokument s korisnim poveznicama i savjetima kako pomoći sebi i djeci u vrijeme izolacije i u kriznim trenucima.
Djeca su za sve ljude njihov život. (Euripid)
Tri su nam stvari ostale od raja: zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječje oči. (Dante Alighieri)
Ne brinite ako vas djeca ne slušaju. Brinite zato što vas uvijek gledaju. (Robert Fulghum)
Ako želite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena i duplo manje novca. (Abigail Van Buren)
Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo prvo vidjeti nije li to nešto što bi možda bolje trebalo promijeniti u nama samima. (Carl G. Jung)
Dijete je ljubav u vidljivom obliku. (Francis Bacon)
Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što mi radimo s našim. Zato, ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sama posegnem za njima. (Joyce Maynard)
Djeca nisu bojanke. Ne možeš ih ispuniti svojim omiljenim bojama. (Khaled Hosseini)
Najvažnije su stvari u dječjim životima sigurnost, ljubav, prihvaćanje i ohrabrivanje. (B. Miller)
Vaše će dijete postati onakvo kakvi ste vi sami; zato budite onakvi kakvi želite da vaša djeca budu. (David Bly)
Naša nas djeca promatraju i ono što jesmo govori glasnije od bilo čega što bismo mi sami mogli reći. (Wilfred A. Peterson)
Pisanje domaćih zadaća
Naši se učenici i njihovi roditelji gotovo svakodnevno susreću s domaćim zadaćama. Iako nije previše obožavana, ona je itekako korisna. Domaća zadaća važna je jer omogućava djetetu ponavljanje i uvježbavanje onoga što se učilo u školi, pripremu za sljedeći radni dan, vježbanje samostalnosti u radu, razvijanje samodiscipline i osjećaja odgovornosti za vlastito učenje, razvijanje vještine vremenskog planiranja. Vrsta domaće zadaće ovisi o onome što se njome želi postići. Najčešće su zadaće one u kojima se uvježbavaju vještine i znanja koje su već stečene u razredu. Ponekad se u domaćoj zadaći dijete prvi put susreće s određenim tekstom, materijalom ili problemom. Takve domaće zadaće pripremaju za aktivnosti koje će uslijediti u razredu. Njihova je dobra strana poticanje samostalnosti i kreativnosti. Ponekad se od djece zahtijeva da usvojena znanja i vještine, u okviru domaće zadaće, primijene u novim situacijama, što olakšava razumijevanje smisla učenja i uviđanje njegovog značenja. U zadaćama se, kao što su npr. projekti ili istraživanja, od učenika zahtijeva objedinjavanje različitih znanja i vještina. Na taj način djeca uviđaju da su znanja stečena u školi primjenjiva i u svakodnevnom životu.
Roditelji kod kuće postaju učitelji koji pomažu djetetu rješavati zadaću, učiti i čitati. Nije nužno, a ni dobro, neprekidno sjediti uz dijete dok uči ili piše zadaću, ali isto tako nije dobro ukoliko roditelj uopće ne vodi računa o djetetovoj zadaći. Važno je da ono zna kako su mu roditelji na raspolaganju ukoliko mu zatreba pomoć. Djetetu je ponekad potrebno samo pregledati zadaću kako bi mu se pružio osjećaj sigurnosti da je to dobro napravilo. Ne smijemo zaboraviti da kod djece moramo razvijati stav da je ono odgovorno za izvršavanje svojih obveza. Roditelji su odgovorni da mu po potrebi u tome i pomognu, ali ne da to čine umjesto njega.
Kako biste izbjegli nesporazume s djetetom, dobro je dogovoriti kada će se pisati domaća zadaća (po dolasku iz škole, nakon ručka, nakon odmora, nakon slobodnih aktivnosti i sl.). Budite uporni u provođenju svoga dogovora. Dobro je da dijete piše domaću zadaću i uči prije vremena za igru i opuštanje, u približno isto vrijeme u danu. Tako neće biti preumorno, a i lakše će se potruditi da sve dovrši na vrijeme kako bi se još moglo igrati. Savjetujte svojem djetetu da prvo rješava zadaću koja je najteža i koje ima najviše. Nabavite mu bilježnicu u koju će pisati svoje obveze za sljedeći dan kako ne bi zaboravljalo svoje zadatke.
Da bi dijete uspješno učilo, mora se dobro osjećati. Gladno, umorno, žalosno i ljutito dijete ne može se usmjeriti na učenje. Ako je žalosno ili ljuto, popričajte s njim o onome što ga muči, dopustite mu da “izbaci” negativne emocije, a onda inzistirajte da se prihvati posla. Vrijeme maksimalnog rada ovisi o uzrastu i osobinama djeteta. Promatrajte ponašanje djeteta dok piše domaću zadaću ili uči. Kad se počne ljutiti, zijevati, vrpoljiti na stolcu, okretati se na sve strane i griješiti, vrijeme je za odmor. U slučaju psihičkog naprezanja, najbolji je odmor onaj uz laganu fizičku aktivnost.
Vrlo je važan i prostor za učenje. Preporuča se da djeca uvijek uče i pišu zadaće na istom mjestu. Već samo sjedanje na mjesto na kojem je dijete naviklo učiti pridonosi stvaranju psihološke spremnosti za rad. Mjesto za učenje i pisanje domaćih zadaća mora biti dobro osvijetljeno. Dobro je staviti policu na kojoj će dijete držati svoje knjige, bilježnice i druge školske potrepštine. Ako stambene prilike ne dopuštaju posebno mjesto za učenje, djetetu je potrebno osigurati da barem u miru i neometano napiše zadaću i uči. U tom slučaju svoje knjige i druge potrepštine može držati u posebnoj kutiji. Bitno je da dijete uvijek zna gdje mu se što nalazi i da brine o svojim stvarima. Idealno je ako se radni stol za nešto starije školsko dijete nalazi u njegovoj sobi jer se pisanjem zadaća i učenjem na odvojenom mjestu ono počinje osamostaljivati. Dobro je da se na stolu nalaze sat i kalendar kako bi dijete lakše moglo organizirati vrijeme koje mu stoji na raspolaganju za učenje pojedinih predmeta. Na zid možete staviti pano na koji će dijete stavljati razne potsjetnike i bilješke.
Za dobro i uspješno učenje važne su i njegove tehnike. Nekoliko tehnika koje pomažu u učenju su podcrtavanje bitnih činjenica, ideja ili detalja (pomozite djetetu da uči razlikovati bitne od nebitnih činjenica, da one bitne posebno označava kako bi ih lakše pamtilo), sastavljanje pitanja (kada dijete nauči postavljati pitanja iz sadržaja koji uči i odgovarati na njih, učenje će postati zabavnije, aktivnije, a dijete će razlikovati bitno od nebitnog), sažimanje (dijete prepisuje samo bitne dijelove iz teksta), prepričavanje (dijete svojim riječima prepričava sadržaj koji uči i na taj način poboljšava njegovo razumijevanje).
Ne zaboravite suradnju s učiteljem/učiteljicom. Suradnja škole i obitelji od neprocjenjive je vrijednosti za napredak svakog djeteta. U razgovoru s učiteljem/učiteljicom nastojte doznati što očekuje od vašeg djeteta, kakve pomake primjećuje u djetetovom znanju, vještinama ili njegovu ponašanju, kakvu pomoć dijete očekuje od vas. Pisanje domaćih zadaća ponekad je uzrok neslaganju između djece i roditelja. Djeca tu aktivnost često ne vole i izbjegavaju je. Jako je važno od početka školovanja navikavati ih da je to njihova obveza. Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća, ali na način da mu se objasni ono što mu nije jasno, pomogne da uoči greške i samo ih ispravi. Nikako nemojte umjesto njega rješavati zadatke jer mu time šaljete poruku da ne vjerujete u njegove sposobnosti i navikavate ga da netko drugi radi umjesto njega.
Nemojte zaboraviti provjeriti bilježnice kako bi dobili uvid što se radilo u školi. Pomozite svojem učeniku napraviti plan rješavanja domaće zadaće i učenja. Na taj se način može bolje organizirati vrijeme i za odmor, igru i slobodne aktivnosti. Omogućite djetetu da uči i izvan kuće i škole. Uputite ga u knjižnicu, na slobodne aktivnosti, likovne radionice i dr. Pohvalite djetetov trud i napredak. Važnije je da je dijete spremno uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovalo, nego kakvu je ocjenu dobilo. Hoće li dijete izvršavati zadatke ili ne i kako će to činiti, ovisi o njemu, a mi smo tu da ga potaknemo na to i pomognemo da nauči kako to treba činiti. Ne zaboravite da djeca uče oponašanjem sebi bliskih i važnih ljudi, najčešće roditelja. Promatrajući roditelje, učitelje, ali i druge, dijete uči što cijeniti, kako se ponašati i što raditi. Zato, ako roditelji čitaju, pristojno komuniciraju s drugima, tolerantno raspravljaju o raznim idejama, dogovaraju se i pokazuju da cijene školu i učenje, i djeca će usvojiti takvo ponašanje.
Literatura:
Ena Sulimanec, mag.
pedagoginja
Dosljednost u odgajanju
Svako zanimanje zahtjeva određenu vrstu i razinu školovanja te kompetencije na koje su nas tijekom njega usmjeravali, no, u najvažnijem zanimanju u životu svakog čovjeka, onom roditeljskom, toga nema. Savjeti starijih i iskusnijih roditelja, stručnjaka i vlastiti nazori neki su od pomoćnih sredstava u odgoju. Odgojem se smatra proces izgrađivanja ljudskog bića sa svim njegovim osobinama, a veliku ulogu u njemu imaju upravo odgojna načela od kojih je načelo dosljednosti jedno od najvažnijih.
Načelo dosljednosti zahtjeva sustavno i skladno djelovanje svih čimbenika koji utječu na odgajanika. Najveći utjecaj na djecu i njihov odgoj imaju roditelji koji primjenom načela dosljednosti osiguravaju njegovu uspješnost. Vrlo je važno postaviti jasne granice ponašanja te djetetu dati do znanja što od njega tražimo, koje opcije mu dajemo i koji je pozitivan ishod međusobne suradnje. Svaki zahtjev koji se postavlja mora biti opravdan, razumljiv te jasno objašnjen kako bi ga dijete moglo prihvatiti i shvatiti. Iz tog je razloga dobro razmisliti o zabranama i zahtjevima, što se njima želi postići i koje bi posljedice mogli imati. Kada se jednom odlučimo za njih, moramo ih se držati i ne mijenjati svoju odluku. Vrlo je važno biti dosljedan i ne popuštati djetetovim pritiscima. Ukoliko im se ponekad nešto dopusti, a ponekad zabrani, ona će se zbuniti i neće znati do koje granice smiju ići. Djeca moraju biti djeca, učiti na svojim iskustvima i pogreškama, a roditelji su tu da ih u tome usmjeravaju. Iz svake neuspjele situacije može se naučiti nešto novo te se razvija odgovornost prihvaćanja posljedica svojeg ponašanja. Na taj će se način naučiti i koja su ponašanja prihvatljiva, a koja nisu te kako se prikladno ponaša u određenim situacijama. Ako odustajemo od postavljenih zahtjeva i pravila ponašanja kada ih ne možemo lako provesti, dijete može shvatiti kako upornošću može izbjeći obveze i dužnosti. Kada se prekrši pravilo, obvezno mora slijediti i sankcija koja je unaprijed dogovorena. Djetetu je važno objasniti što je učinilo krivo i kako je trebalo postupiti. Udovoljavanje u svemu, manjak vodstva, nadoknađivanje propuštenog vremena materijalnim stvarima uz misao da je to za dobrobit djece, loše je i za roditelja i za dijete. Umjesto toga, treba biti dobar uzor, dati im ono što im je potrebno, čak i ako to znači odbiti njihove zahtjeve i pitanja, svojim postupcima pokazati pravilno ponašanje, shvatiti da je disciplina dio roditeljske ljubavi te da djecu svakodnevno treba podsjećati kako se moraju ponašati. Ona moraju shvatiti kako se određena pravila ponašanja, red i disciplina moraju poštivati. Važno je znati da disciplina nije isto što i kažnjavanje. Ona uči djecu onome što je dobro i ispravno te kako uvažavati druge. Uvijek je poželjno pohvaliti djecu za dobro ponašanje. Zagrljaj ili osmijeh dovoljna su nagrada. Roditelji koji se vode načelom dosljednosti pomažu razvoju ličnosti svojeg djeteta. Ono podrazumijeva ozbiljnost i povjerenje, ali i usmjeravanje na aktivnosti za koje djeca imaju sposobnosti uz poštovanje i interes za njihov odabir. Djeca koja osjete podršku, prihvaćanje i poticanje svojih roditelja, izgrađuju pozitivan odnos s njima te razvijaju pozitivnu sliku o sebi.
Ponekad dosljednost može biti vrlo zahtjevna za roditelja, ali ne smije se zaboraviti izuzetna korist za dijete. Ukoliko su roditelji dosljedni, šalju poruku da misle ozbiljno te da im je dobrobit djeteta na prvome mjestu.
Ena Sulimanec, pedagoginja
Literatura:
Buljan, Flander, G.; Karlović, A. 2004. Odgajam li dobro svoje dijete?. Marko M. usluge d.o.o. Zagreb.
Kralj, D. Zašto je važna dosljednost u odgoju. Zagreb http://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/teme/zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/ (pristupljeno 15. siječnja 2014.)
Vukasović, A. 1994. Pedagogija. Alfa d.d. Zagreb
Nasilje među djecom u školi
Nasilje je problem prisutan diljem svijeta. Potrebno je raditi na njegovom otkrivanju, ali i preveniranju. Nasilje u školi nasilje je u kojem je učenik trajno i učestalo izložen negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika koji ga namjerno žele povrijediti, poniziti ili izložiti neugodnostima. Nasiljem ne možemo nazvati jednokratni incident koji se neće ponoviti, prijateljsku razmiricu, svađu ili nesporazum, nenamjerno nanošenje boli, prijateljsko zadirkivanje. Sukobi među djecom gotovo su svakodnevna pojava te se ponekad rješavaju i bez uplitanja odraslih osoba. Razlozi sukoba mogu biti razni, ali nema ustrajanja i slobodno se pregovara oko pomirdbe interesa. Karakterizira ga spremnost osoba da nađu zajedničko rješenje i završe sukob mirenjem. Nasilje pak s druge strane, karakterizira namjera da se nanese ozljeda ili šteta, dugotrajno je, iskazuje se nadmoć, iskorištava se ranjivost žrtve koju se najčešće izolira.
Nasilje može biti FIZIČKO (naguravanja, udaranje, grebanje), VERBALNO (nazivanje pogrdnim imenima, prijetnje), SOCIJALNO (ogovaranje, ignoriranje, pokušaji da se drugu osobu izbaci iz skupine), PSIHOLOŠKO (prijeteći pogledi). Neka obilježja žrtve nasilja u školi su nesigurnost, opreznost, mirnoća, povučenost, usamljenost, utučenost, poderana odjeća, potrgane knjige, ogrebotine koje se ne mogu objasniti, učestale glavobolje, bolovi u trbuhu koji se ne mogu objasniti, sve lošiji uspjeh u školi. Nasilnu djecu možemo prepoznati po tome što imaju snažnu potrebu za moći i kontrolom, nemaju empatije za bol svoje žrtve, uživaju u tuđoj boli i patnji, smatraju da ih je žrtva izazvala svojim ponašanjem, razdražljiva su, impulzivna, teško podnose neuspjeh, a u njihovoj su obitelji česte fizičke kazne. Takva djeca agresivna su i prema odraslima te se ne pridržavaju školskih pravila. S njima je važno raditi na kontroli negativnih emocija, upućivati ih i pokazivati im primjere nenasilnog rješavanja sukoba, razgovarati o tome što su time postigli, što je u njihovom ponašanju loše, objasniti im i uputiti ih kako nenasilno riješiti sukob koji je nastao. Posebice veliku ulogu u nasilnom ponašanju imaju mediji gdje djeca često mogu vidjeti nasilne i agresivne scene koje potom oponašaju. Potrebno je s djecom razgovarati o viđenom i ukazati na neprihvatljivost takvog ponašanja. Vrlo ih je važno naučiti da na nasilje ne smiju šutjeti, već ga prijaviti odrasloj osobi. Ukoliko se dijete povjeri roditelju dobro ga je smireno poslušati i ne reagirati preburno. Važno je ispitati sve pojedinosti događaja. Nije dobro djecu upućivati na fizičko osvećivanje. Saznanje o nasilju svakako je važno prenijeti i učitelju, razredniku ili stručnoj službi škole kako bi se poduzeli svi potrebni koraci i kako bi ono prestalo. Nasilnoj djeci također je potrebna pomoć odrasle osobe. Bitno je s djetetom razgovarati o tome što je htjelo postići takvim ponašanjem, što je loše u tome što je napravilo te kako bi se ta situacija mogla riješiti na drugačiji način.
U školi postoje razni programi, projekti i aktivnosti koji su usmjereni na prevenciju nasilja. Oni su dio Programa za suzbijanje nasilja i Školskog preventivnog programa. U slučaju pojave nasilja važni su Protokoli o postupanju u slučaju nasilja, Pravilnik o postupanju odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima i dr. Kako bi oni imali učinka, važna je suradnja roditelja sa školom. Zajedničkim djelovanjem može se utjecati na otkrivanje i zaustavljanje nasilja.
Ne smijemo zaboraviti da su sva ponašanja, koja želimo da naša djeca usvoje, ponašanja koja sami moramo pokazati, stoga će način na koji mi reagiramo u sukobu, usvojiti i naša djeca.
Ena Sulimanec, pedagoginja
Literatura:
Cvetković-Lay, Sekulić-Majurec
Darovito je, što ću s njim?
Darovita djeca mnoge stvari rade brže, prije, uspješnije i drukčije od svojih vršnjaka i u tome imaju bolja postignuća. Ona brzo mentalno sazrijevaju i imaju snažnu unutarnju motivaciju. Često čitaju tekstove koji su iznad razine razumijevanja njihove kronološke dobi. Znaju biti vrlo zainteresirani za određene teme, ali ne moraju nužno biti odlični učenici. Razlog je tomu što im je postojeći prosječni školski program nezanimljiv. Mogu čak pokazivati i znakove poremećaja u ponašanju te otežane socijalizacije. Pomalo je iznenađujuća spoznaja da je upravo kod njih slika o sebi naročito podložna negativnim procjenama. Na reakcije okoline ona su vrlo osjetljiva, očekuju od sebe samo najkvalitetnije rezultate, a to je razlog da vrlo često teško zadovoljavaju svoja očekivanja, kao i očekivanja svoje okoline. Bitna značajka im je da nikako ne toleriraju autoritet, bilo kakav i bilo čiji. Njima je potreban prostor za razvijanje svojih izuzetnih sposobnosti, nikako strogi okviri svojih nadređenih. Najbolje će reagirati kada im se odrasli obraćaju kao sebi ravnopravnima. Često se talent i darovitost izjednačavaju što nije ispravno. Darovitima možemo smatrati pojedince koji imaju potencijale u jednom ili više područja:
Talenti su djeca koja postižu visoka postignuća u nekim aktivnostima (specifičnim područjima – npr. „glazbeni talent“). Darovitom djetetu je ono što otkriva učeći zanimljivo i poticajno, tjera ga da nastavi svoje istraživanje o danom predmetu, samo pronalazi pravila i načine rješavanja problema unutar tog područja. Razlikujemo nekoliko stupnjeva angažiranosti okoline s obzirom na razvoj darovitosti. Opažanje znakova darovitosti započinju roditelji već u prvoj godini života. Njihovo će dijete živahno reagirati na određene podražaje iz okoline kao što su: zvuk, boja, socijalne situacije. Prepoznavanje znakova darovitosti podrazumijeva roditeljski odabir situacija koje će najpovoljnije utjecati na razvoj primjećene sposobnosti. Identifikacija je stručno utvrđivanje jesu li zapaženi signali zaista znakovi razvijenije sposobnosti ili bi sustavan program razvoja mogao biti štetan, neusklađen sa stvarnim stanjem motivacije. Označavanje slijedi nakon identifikacijskog utvrđivanja određenih karakteristika i svrstava pojedinca u neku od stereotipnih kategorija, što će uvjetovati stav okoline prema njemu.
Darovitu je djecu najlakše uočiti upravo kroz usporedbu s vršnjacima. Zbog toga su odgajatelji u njihovu ranom otkrivanju uvijek u prednosti pred roditeljima, jer djecu mogu promatrati u skupini i uspoređivati ih, pri čemu im pomaže i bogatije iskustvo.
Dobro je razvijati svijest o tome da su darovita djeca svuda oko nas i da u sebi kriju nevjerojatne potencijale koje im možemo pomoći otkriti i razviti. Ono što je važno jest da darovitu djecu treba shvatiti i prihvatiti njihove ambicije, stavove i interese kako bi se razvijala u skladu sa svojim iznimnim sposobnostima.